Višnje u sosu

Koliko saznanja smo spremni da podnesemo? Postoji li granica u međuljudskim odnosima po pitanju tajni? Da li više cenimo iskrenost ili svoj mir neznalice? Da li više boli gorka istina u pravo vreme ili odstojala laž?

Znati puno o svakome, znači razočarati se češće nego što je to podnošljivo. Neznanje i zabluda, sa druge strane, ostavlja prostranstvo, čitave tundre na kojima će se rastrčati arktičke lisice sumnje i  leminzi mašte. Možda bi trebalo da postoje utvrđene granice na temu poznavanja intime i prošlosti bliskih ljudi. Decu treba, svakako zaštititi od stvari koje ih mogu naterati da prebrzo odrastu, koje im mogu ukrasti deo detinjstva, a roditelji, opet, ne treba da znaju svaki detalj detinjeg života, u granicama bezbednosti, to ne poričem. Eto, to mogu i smem da tvrdim. Prijatelji mogu znati sve, ako su zaista prijatelji, ali nije neophodno. Ljubavnici treba da znaju toliko da mogu da grade iskren i zdrav odnos. Kolege, po meni, isključivo ono što se tiče posla i vesele stranu života. Osim ako prerastanjem u prijatelje ne promene kategoriju.

Višnje u kolaču

Koliko puta smo za životua čuli nekoga da kaže kako ceni iskrenost, da je to osnov svakog odnosa koji gradi, da je to primarna osobina u izboru partnera i prijatelja? Koliko ljudi koji se dobro nose sa svakom istinom smo upoznali u tom istom životu? Kritika ili licemerno potvrđivanje? Kritiku dobro podnosimo tek od strane nekolicine ljudi, a ni tad nam nije baš pravo. U zavisnosti od toga koliko sujete hranimo, naravno. Nekome možda trenutno više odgovara lažni kompliment, pa makar se docnije sasuo u prah, jer nismo svi isti, ali smo svi negde prihvatili iskrenost kao apsolutno moranje, bilo da to zaista želimo, bilo da ni sami nismo spremni da istim uzvratimo.

Višnje u cvetu

Užasno je kad ti ljudi pljusnu neočekivanu istinu u lice. Jezivo, jer istina neretko boli, a bol se neminovno ispolji na licu,u glasu, a dželat sedi nasuprot nas i posmatra kako nas istina drobi. Ipak, dželat naš je hrabar, sedi pred nama, izgovara bolnu istinu i trpi posledice izgovorenog. Pustimo sad dželata da nakon svog hrabrog poduhvata ode da se odmori. Nek ustupi mesto kukavici. Ona sedi nasuprot nas, gleda nas u oči, i nema hrabrosti za istinu. Pokušaće da se izvuče, pa ako uspe, odlično, a ako ne, pretvoriće se takođe u dželata, ali ne ovog iz metafore, već pravog. Onog što ti se od njegovog prisustva okrene utroba, što ne znaš njegove reči kakve su, što svaki potez procenjuješ kroz oči nasankanog, što mu svaki gest provučeš kroz sito i odvajaš žito od kukolja.

Pustimo i potrebu da budemo sveznajući, pustimo i od društva nametnutu neophodnost iskrenosti, pa zaronimo u sebe. Zapitajmo se, ali iskreno, kad već o iskrenosti razmišljamo, da li je lepša kaldrma istine ili glatko, uglancano, granitno tlo laži na kome ćemo slomiti vrat kad tad.

Moja profesorka istorije iz srednje škole, Radmila Grozdanić, poznatija kao Grozda, govorila je : „Šta manje znaš, manje patiš“. Doduše, nikad nam nije rekla koliko patiš kad na kraju ipak saznaš.

05-04-2013

Dopunjeno danas uz „Srce je moje violina“ Lepe Lukić i „Još te nešto čini izuzetnom“ Miroslava Ilića.

Cvetam, bukvalno.

Podelite sadržaj na društvenim mrežama!