Nešto sam nostalgična ovih dana. Čudno nostalgična. Kao da sam naprasno saznala da je ovo, jedno leto, koje →
Imam osam, devet, možda deset godina. Daleko sam od svog rodnog grada više stotina kilometara. Okupala sam se →
Pesma je Lepa Brena Stavimo na stranu to što sam bila jako ljuta zbog toga što su moji →
Elizabeta nije naše ime-tip a Dvoje zaljubljenih ljudi svojevremeno, čekajući svoje prvo čedo, odlučili su da dete neće nositi ime koje je u trendu, niti ono koje se oslobodilo iza neke babe, tetke strine, niti da će simbolizovati zdravlje, dugo čekanje, darivanje od svevišnjeg sleš neba. Tražili su posebno, retko i lepo ime svom prvom →
Volim Kada ugledam citat, ciničan u perfektnoj meri, iskopam iznošenu belu majicu iz ormana i crni gel za šaranje po tekstilu iz svoje kreativne škrinjice, pa u rano jutro dok čekam da voda za kafu proključa, napravim sebi novu, staru majicu i smirujem žabice u stomaku, koje cupkaju od nestrpljenja da je obučem. Volim. Kada →
Dogodi se ponekad nešto, sitno, ni blizu bitno, pa poželim da uzmem jedan ruksak, spakujem u njega ono najvrednije, najvažnije, odem i živim ponovo. Sjebano je to što mi za najvažnije nije dovoljan ni kamion, a ne jedan ruksak. Gde može u ruksak da stane jedan mali koji više nije mali? Gde može u ruksak da stane cela ona i sve njene brige i izmišljeni problemi? →
Jaja Nije baš cik zore. Kasnim sa doručkom. Ne zato što ne stižem ili nemam šta da pojedem, →
Razloga uvek ima, jel? Recimo da me, iz nekog sasvim opravdanog razloga, zanima kada sutra polazi prvi autobus iz Beograda za Rumu. Neka moja logika,ne tvrdim, ali osećam – ispravna, bila bi: nalazim telefonski broj autobuske stanice i pokušam da dobijem tu informaciju koja mi je, iz nekog sasvim opravdanog razloga, potrebna. Osim toga, mogu →
Zamisli da si sam. Nema ljudi oko tebe. Ni prijatelja, ni porodice, ni poznanika, nema nikoga. Čekaj… Nisam se lepo izrazila. Ima ljudi, ali to nisu „tvoji“ ljudi. Dakle, oni žive svuda oko tebe svoje živote o kojima ti ne znaš ama baš ništa. Prolaze svakodnevno pored tebe, ali ti se ne obraćaju za savet →
Da budem iskrena, nisam u životu sedela u kabini kamiona. Ni na suvozačkom, a kamoli na vozačkom mestu. Nemam predstavu koliko je to možda težak posao. Ipak, hajde da dozvolimo meni da maštam. Nalaziš se koji metar iznad zemlje, u ogromnoj, moćnoj mašini. Ako smo u detinjstvu bili ludi za Transformersima ili Moćnim rendžerima, onda je ovo na neki način →
Prijavi se na moj newsletter i ja ti šaljem obaveštenje uvek kada objavim novi članak.