Kuvano žito u obloj, metalnoj šolji sa drškom. Gusta, crna, kovrdžava kosa vaspitačice Vide i maljave nausnice vaspitačice Mileve. Roze kutijica sa sitnim, belim tabletama, zaobljenim na rubovima, koje su nam svakodnevno delili posle spavanja, tako što bi jedna od njih stala na vrata sobe, a mi deca bi, jedno po jedno, prilazili, formirajući red za sledovanje vitamina D. Između poklopca kutijice i sitnih, zaobljenih tableta, komadić vate.

Ružnjikave patofne na čičak i platnena torba sa likom Pink Pantera. Kupus salata sa kojom smo se igrali igre zvane „ovo je slika kada“. Ta igra se igrala tako što se podigne što veći i duži komadić rendanog kupusa i smisli što bolja fora koja će poniziti drugaricu ili druga iz vrtića, a onda se kaže, na primer, „ovo je slika kada je Tanja pala u blato i morala da bude ceo dan u vrtiću u gaćama“. Svi bi se cerekali kao nenormalni, uključujući i Tanju, bez da se zaista uvredi, a onda bi ona preuzela kupus, i tako sve dok Vida ili Mileva ne popizde i igra ode dođavola. Moja sećanja na vrtić.

Srđan Zvrk, agresivni i veliki Dalibor i Milanče Dinić. Moje simpatije iz vrtića.

Možda su ga Zvrk zvali roditelji, pa se nadimak preneo i u vrtić, a možda su ga tako samo zvale vaspitačice, bez da su to znali njegovi roditelji, stvarno se ne sećam. Sećam se da je taj Zvrk imao krupne gornje jedinice, nakostrešenu crnu kosu i rupice na obrazima. Živahne, crne oči uokvirivale su isto tako crne, duge trepavice. Još se sećam da je tada bio za nijansu niži od mene i svih ostalih dečaka iz grupe, a čini mi se i da je imao neku govornu manu, ali ne i koju. Možda je šuškao, a možda ipak kotrljao r. Možda sam i izmislila to. Sećam se i toga da nikad nisam bila načisto sa tim da li sam i ja njemu simpatija ili ne, jer jedan dan se činilo da jesam, a drugog već i nije bilo tako jasno. Zato sam simpatisala i druge.

Dalibor je imao smeđu kosu i svetle oči. Krupan dečak, ako ne i najkrupniji u našoj grupi. Moguće i u čitaavom vrtiću. Za razliku od Zvrka, koji je bio simpatično neposlušan, na Dalibora su se vaspitačice ozbiljno ljutile. Stalno je bio u kazni, a vrlo često je ta kazna podrazumevala i odlazak u drugu grupu, gde je nadležna bila neka jako stroga vaspitačica, koje smo se svi plašili. Njenog imena se ne sećam.

Ne znam da li je to moguće sa tako malo godina, jer ipak govorimo o predškolskom uzrastu, ali rekla bih da je Dalibor meni bio simpatija samo zato što sam ja bila njemu, a smetala me je nesigurnost jer je simpatisanje sa Srđanom bilo na staklenim nogama. Da se razumemo, niko nikada u vrtiću nije pričao o tome otvoreno, ali se opet, sve znalo.

Mene su roditelji izvodili iz vrtića najkasnije do pola četiri, nakon što bi završili sa poslom. Jednog dana, iz nekog, i tada i sada, meni nepoznatog razloga, ostala sam u vrtiću duže, a kako je bilo lepo vreme, vaspitačica je nas par, koji smo ostali da čekićamo posle četiri, izvela napolje. Na grbavom igralištu, sa ponekim travnatim žbunićem i metalnim penjalicama, sa kojih se dobrim delom skinula farba, igrali smo se rata između Nemaca i Partizana, dižući gustu prašinu do iznad svojih glava. Ova igra je izgledala potpuno haotično, jer smo svi u toku nje zaboravljali kojoj strani pripadaju drugi, a dešavalo se da i za sebe zaboraviš. Uz to, trčalo se gore-dole, levo-desno, uz povike partizanske hajke, izmišljene nemačke reči i neizbežno „ta ta ta“.

Veliki Dalibor, najveći Partizan među Partizanima, srušio je Švabu Milančeta u zemlju i neobično grubo za naš uzrast, počeo da ga maklja, tako da je nežni Milan počeo da moli za milost, a na kraju se čak i rasplakao, jer je bio u beloj majici i svetlim bermudama, a fleke od zemlje se nisu mogle prebrojati. Mislim da se Milan nije plašio da će ga Dalibor povrediti, već se plašio kako će se provesti kod kuće sa toliko zemlje na, jutros, čistoj odeći. U tom trenutku, mrzela sam tog džombastog siledžiju Dalibora, a imala sam novu simpatiju. Milančeta.

Dinić Milana su zvali Milanče zato što je bio duša od deteta. Talasasta, smeđa kosa, uvek uredno začešljana. Svetao ten i jedan mladež nalik mrljici od čokolade na obrazu, bliže oku. Tople oči, koje su uvek nekako zamišljeno gledale kroz sve nas. Ako je recimo, Zvrk danas fudbaler, Dalibor izbacivač na vratima kluba, Milanče je onda garant pesnik.

Podelite sadržaj na društvenim mrežama!