Suze radosnice

Mama mog tate, baka Daka, bila je laka na suzama radosnicama. Ne samo venčanja i tako neki bitni dogadjaji, nego je baš sve moglo da izazove bujicu, samo dok je lepo. Zapravo, i ne sećam se da je plakala kad je nešto tužno. Kanda je imala samo tu jednu vrstu suza.

Donosim joj đačku knjižicu, dok sam još bila u osnovnoj, osam godina za redom. Ako računamo polugodišta, ukupno šesnaest puta je baka Daka pustila suzu nad mojim pet nula nula prosekom. Diploma za položen engleski, suze radosnice. Diploma za izuzetan uspeh na časovima likovnog i muzičkog, suze radosnice. Četvrto mesto u farbanju jaja, suze radosnice. Upis u srednju školu, suze radosnice. Mislim da je suza radosnica bilo i samo kad me vidi posle nekog dužeg vremena.

Na sreću moje nelagode kad ona zaplače od sreće, a na opštu žalost mojih (do tada) ponosnih roditelja, pubertet je desetkovao njene vesele suze. Kako su se hormoni sabrali, a indeks krenuo da se puni, eto sve jovo nanovo. Kako vidi indeks, a ona brizne u plač, uz neizbežno, veselo zakukavanje „joj sreće bakine“.

Unuka postaje majka. O-ou. Potop bokte, biblijskih razmera. Za saopštavanje, pa zatim za svaku sliku sa ultrazvuka, pa porođaj, pa prvi osmeh malog bića, pa njegov prvi korak, prva reč, a rođendane da i ne spominjem.

Meni je uvek bilo strašno neprijatno, plače baka zbog mene. Valjda sam mislila da suze nikako nisu dobre. Moj tata je to shvatio dosta rano, pa je pokušavao da ublaži tih milion neprijatnih momenata tako što bi rekao „maći, daj lavorče, poplaviće nas“. Ona se tada glasno, od srca nasmeje, nasmejem se ja za njom i tako do sledeće prilike, do sledeće radosti.

07.06.2013.

Danas je moj junior imao završnu priredbu u vrtiću. Od danas valjda, on je više đak prvak, nego predškolac. Dvadeset sedam malih, nasmejanih lica odgovorno je iznelo recitacije, predstavu i pesme koje su pripremali mesecima unazad. Složni, razigrani i lepi, priredili su svojim roditeljima, bakama, tetkama, sestricama i braći trenutke potpune sreće.  Pred sam kraj, zagrljeni i ozareni, zapevali su pesmu dirljivih reči, o ljubavi i zajedništvu, o prijateljstvu i detinjstvu, a ja sam pomislila na baku koje više nema da plače od radosti. Dvadesetsedam malih srca veselo je napustilo sobu za igru, trčeći svojima u zagrljaj. Uručili su brzinski svojim vaspitačicama improvizovane, ali od srca napravljene diplome zahvalnosti. Njima su krenule suze radosnice, a ja sam opet pomislila na baku.

Deset minuta unazad, obuzdavam vesele suze. Izbegavam da gledam u uplakanu vaspitačicu, jer znam sta sledi.

Lavorče.

Lavorče, poplaviću vas!

Podelite sadržaj na društvenim mrežama!