Zamisli da si sam. Nema ljudi oko tebe. Ni prijatelja, ni porodice, ni poznanika, nema nikoga.

Čekaj…

Nisam se lepo izrazila. Ima ljudi, ali to nisu „tvoji“ ljudi. Dakle, oni žive svuda oko tebe svoje živote o kojima ti ne znaš ama baš ništa.

Prolaze svakodnevno pored tebe, ali ti se ne obraćaju za savet. Ne hvale ti se svojim malim i velikim uspehom, niti se žale na tešku sudbu. Vidiš ih kako po pekarama i restoranima jedu, ali nemaš pojma da li tako rade svaki dan ili si ih uhvatio baš danas u nečemu što je izvan njihove svakodnevne rutine. Nemaš blage veze da li uživaju u tom obroku ili se samo prehranjuju. Ne znaš da li su tu po dogovoru sa nekim ili sasvim slučajno, da li je to njihov omiljeni restoran ili pekara ili su nasumice izabrali mesto po nekom kriterijumu o kojem takođe, ti ne znaš ništa. Nose na sebi neku garderobu za koju ti ne umeš da kažeš da li su je sami kupili, ili su je dobili na poklon od nekog dragog ili možda nasledili od nekoga kome nije odgovarala.

Samo na osnovu očiglednih stvari spolja možeš da zaključiš da li su imućni ili ne, možda i čime se u životu bave, ali jako teško šta im je hobi, o čemu budni sanjaju, a čega se i u snu plaše.

* * *

Koliko dugo bi mogao da živiš bez „svojih“ ljudi pre nego što potpuno siđeš s uma? Koliko dugo bi mogao bez roditeljske podrške i  brige za potomke? Koliko bez ležernog izlaska sa kolegama? Koliko bez usputnog ćaskanja sa komšijama i prodavačicama koje su već naučile šta kupuješ? Koliko bez iskrenog prijatelja koji te strpljivo savetuje dvadeset puta, pa te dvadesetprvi otera u tri lepe jer ništa ne slušaš, a opet pitaš za savet? Koliko vremena bi prošlo između poljupca, snažnog stiska ruke, ohrabrujućeg zagrljaja, spavanja na nečijem ramenu, bilo kakvog seksa i totalnog ludila u nedostatku svega toga?

Zašto se onda najlakše odričemo jedni drugih?

Juriš za novim poslom kao bez glave, ali ako tvoja prijateljica nema vremena da se javi, zašto bi ti. Pokvari ti se automobil i ti istog dana nalaziš i vreme i novac da ga popraviš, ali ne vidiš da ti se raspada veza ili brak. Potpuno gubiš razum jer si negde izgubio naočare za sunce, kišobran, rukavicu, iako te ne potresa to što si izgubio kontakt sa nekim sa kim si se sjajno slagao i deliš predivne uspomene. Ostavljaš sve da bi pogledao neki film koji sutra odlazi iz bioskopa, a dva dana nisi pozvao roditelje za koje ne znaš kada će otići. I neće ih biti na netu. Pomodarski posećuješ mesta koja posećuju svi da ne izgubiš korak sa trendom, a jednog dana možda nećeš videti prvi korak svoga deteta. Ne namerno, ali sticajem okolnosti. Sticajem jurnjave i aktuelnih, važnijih stvari. Sticajem „to se mora“.

Pa šta, ima nas sedam i kusur milijardi. Nađe se novi prijatelj ili partner lako, svi čekaju samo nas. Porodica? Porodica je ona bezuslovna ljubav, ne treba tu mnogo truda.  Tužno i bahato.

Šta je sa nama, zašto smo moroni?

Podelite sadržaj na društvenim mrežama!