Jedno bezuspešno i jedno uspešno farbanje, 78 dana, samo jedno tragično pijanstvo, 936 mg katrana, 204 pređena nivoa Toy Blast-a (svaki tri zvezdice) i par neprospavanih noći kasnije, zastala sam, zadržala dah i zapitala se. Gde sam stigla? Koliko sam daleko odmakla? Jesam li se pomerila uopšte?

Ima već neko vreme kako ne provodim previše u kuhinji, ne natapam ruke vodom i deterdžentom, pa su mi porasli lepi i čvrsti nokti. Odjednom naišlo neko olakšanje. Nema trčanja na manikir, nema bacanja para na izlivanje i trajni lak, nema monotonije takvih metoda – menjam lak svakih par dana i to mi je nekako novo. Uzbudjenje i radost oko malih stvari.

Nokat

Ne bih ja bila ja, kad bih znala da cenim kad mi nešto tako lepo padne s neba. Pa noktima skidam flekice sa kola, pa nemarno otvaram limenku, stružem vosak sa svećnjaka i tome slično. Naravno, uspela sam jedan da načnem. Prateći liniju jagodice, na njemu se tek vidi mali zarez. Znam šta sledi, znam da nema nazad. Sad počinjem da pazim, da ga štedim, iako već znam da sam ga izgubila. Lepi moj, slabo čuvani. Sve mi ga žao kad pogledam i vidim kako zarez iz dana u dan postaje sve dublji. Mažem deblji sloj laka preko zareza  da ga „zamalterišem“, zezam se pola sata sa kesicom od čaja da ga zakrpim, gleda me dete i misli kako nisam baš baždarena, pa odjednom ništa više ne radim noktima, pa odjednom sve hvatam vrhom prstuju, samo da ga sačuvam što duže.

Ne lezi vraže, ne da on da se uljuljkam u „sve će biti u redu“. Na svaki se komad garderobe zakači. Ne smem ruku kroz kosu da provučem, a da me ne podseti da je zarez tu i raste nemilosrdno. Stigao je gotovo do polovine nokta, počinje da mu određuje oblik i da ga nakazno razdvaja od ostalih. Sve ga gledam, mislim se, bokte, Višnja, nokti ne govore, nisu živi, a opet ga čujem, jasno i glasno mi kaže da ga nisam čuvala i da će me na to podsećati svaki dan koliko god puta treba.

Nokat, opet

Prisećam se kako je bio lep dok je bio čitav, pa ga žalim, pa krivim sebe, pa krivim njega što nije bio čvršći, pa se ljutim jer sad ništa drugo ni ne mogu, pa se trgnem i kažem sebi: „Ženska glavo, bilo, pa prošlo, seci, pa da se raduješ kad poraste ponovo i bude lepši i jači nego što je bio“.

I tako sam večeras skratila taj nokat. Skratila sam i sve ostale da ne odskače. Sad je isti kao i svi ostali.

To je divno.

Nije divno što sam shvatila.

Odmakla sam se tek za pola nokta.

Podelite sadržaj na društvenim mrežama!